Volila bih da mogu da zanemarim ovakve stvari, da se okrenem svaki put kad se dogode. Zar bas svaki put moram da stanem da ih do kraja zavrsim…zasto ne mogu da zazmurim na njih i zanemarim.

   Nisi mi samo stranac u zivotu pa da se okrenem i zaboravim sve. Kod mene odgovori zauzimaju veliko mjesto u zivotu. Da, znam da ne postoji odgovor na sve i da cu morati kroz zivot da gazim sa nekim vjecnim pitanjima. Ali ne zelim da zbog znaka pitanja sve nestane. Tolike godine, uspomene…sve sto postoji jos od kad smo kao djeca prvi put pricali.

   Pa zar ne znas me??? Zar su moja dva odlaska ucinila da zaboravis kakva sam? Sjecas li se koliko sam tvrdoglava... Ko je od nas dvoje osoba koja zacrta i dogura do kraja, pa cak i po cjenu gubitka? Znam, losa osobina…kostala me puno toga. A bojim se kostace me necega sto cijenim u svom zivotu…

   Opet odlazim, iako nisam sama osjecam da nesto fali mi. Opet cu da odem sa istim rijecima “javi se” i opet cu da budem tvrdoglava jer znam da uzalud je i tako sve dok ponovo ne dodjem. Mozda se sjetis prvih godina poznavanja, iako si uvijek bio onaj koga sam ja podsjecala kad i sta,ali mozda uspjednes da se vratis u djetinjstvo u kom je sve pocelo i sjetis se da jedan prijatelj jos uvijek ceka na stanici. Onaj voz sto je stao na pola puta i kasni. A kasni vec skoro 4 godine. Sta mu je? Neki vagon u kvaru...

   Te davne '99. godine sam imala prvu simpatiju. Da, u tim godinama i tim vremenima su to bile simpatije. Kad se samo sjetim tih dana, pa nista mi draze nije bilo nego biti u njegovom drustvu. A nikad srecnija nisam bila ko kada sam uspjela da ga poljubim u obraz. Te davne '99. godine nisam ni pomisljala da cu 10 i vise godina kasnije idalje biti u drustvu iste osobe,samo u nekom drugacijem obliku veze. Da ce ta osoba postati neko jako bitan u mom prostom zivotu. Da ce me Svevisnji Bog nagraditi sa takvom osobom. I uvijek sam se pitala kako to da od svih mogucih drugarica iz tog istog razreda, te iste davne '99.godine sam bas bila ja pocastvovana time da budem njegov prijatelj. Al' kaze Mesa Selimovic "Prijateljstvo se ne bira,ono biva ko zna zbog cega kao ljubav...". 

   Kiša nad Novim Sadom, a 12-i mart je...čudno za ovo doba godine. Al' zar je danas išta više čudno? Što bi se čudili kakvo je vrijeme napolju, kad smo i mi sami čudni. Naše raspoloženje, naši odnosi prema drugima...da li je potrebno išta više reći?

   Rapoloženja nam variraju s vremena na vrijeme. Žene nekad imaju opravdanje za to, neke su u PMS-u pa im je to razlog. Al' šta one koje nisu? Šta je sa muškarcima, što su oni čas srećni, čas neraspoloženi kao da su sve ladje potonule? Oni nisu u PMS-u. Evo ja danas nisam u PMS-u, bar mi se čini tako. Ili je ovaj put prerano počeo. Al' nije poenta ove priče PMS, ostaviću se njega sad.

   Nego da li bi ko mogao da mi objasni kako se raspoloženje može promjeniti u roku od 3-4 sata??? Jutros se budim sa strašnom glavoboljom, kontam spasa mi nema. Jedva ustajem iz kreveta, nakon skoro 2 sata pokušavanja da ustanem! Odlučim da hoću da raspremim stan, stavim sebi kaficu da popijem i razmišljam biće mi bolje. Bar mi je nekad kafa ublažila glavobolju. Sve spremim kako sam željela, poprilično sve, odigram partiju neke igrice i kanim se da počnem učiti. U medjuvremenu mi se javi jedan prijatelj, inače nekadašnji princ koji mi se svidjao, i meni raspoloženje sve bolje. Al' on započinje jednu temu, koja nas je inače prilično udaljila i moje happy raspoloženje do maloprije sve je manje. Da, da...koliko vas je pomislilo da tako u jednom trenutku može neka osoba da vam promjeni raspoloženje sa jednim pitanjem, ili konstatacijom?

   Razmišljala sam da li da nastavim dalje da mu pišem ili ne, al' reko aj nek' ide život, neka opet čuje istu priču i neka opet prestane da se javlja. Jer su, Bože moj, moja razmišljanja prilično staromodna. Čudno je da žensko u 21. vijeku drži do sebe i do svojih nekih principa, do onoga što su je učili roditelji. Da samo razgraničim da ovdje ne želim da spomenem priču kako su svi muškarci takvog razmišljanja, znam da još uvijek ima onih koji to sve cijene i misle da je vrijedno boriti se za takvu ženu. Ali prilično mogu da tvrdim da ih ima više koji u nekom odredjenom dobu su takvog razmišljanja i cijene takvu vrstu djevojaka, pa zbog toga ne žele da ulaze u vezu sa njom jer ne žele da budu kreteni. Mada postoji jedna stvar u svemu tome, oni se nadaju da kada se budu ženili da će uspjeti da nadju takvu suprugu ili čak da će možda ta ista djevojka koju su nekad prije odbili da ih čeka do trenutka kad kažu da im je dosta zabave i odluče se da je zaprose. Tako se većina djevojaka te vrste pita šta je u pitanju pa nemaju momka. Al' dragi moji, rijetko koja će da vas čeka tako dugo! A vi drage moje, ako mislite da je toliko vrijedno da ga čekate, pa onda čekajte ga. Šta drugo reći na to, kad i da kažem nemojte vi ćete ga čekati.

   Da se vratim na svoju temu, tako sam ja postavila jedno pitanje na koje nije bilo odgovora par minuta, pa sam ugrabila priliku i nestala sa društvene mreže. Malo neozbiljno s moje strane što bježim od razgovora u ovim godinama, al' sa ovim princom rijetko kad se direktno priča, već svaki put nekako razgovaramo kao da okolišamo i odgovori su dvosmisleni. Da se ogradim, ne dirty mind dvosmisleni.

   I tako ja sva kao pokisla, baš kao i Novi Sad danas, onako trenutno ni za šta (sem za ležanje) bih zaplakala. Kako je moguće da se tako raspoloženje promjeniiiiiii? Ovaj put mi nijedna moja metoda za bolje raspoloženje ne pomaže...a i inspiracija za pisanje ponestaje...

  I dok tražim odgovor na to pitanje, odlučila sam se da skuvam još jednu kaficu. A vama koji ovo čitate, ako vas ima, šaljem pozdrav i nadam se da vam dan nije ovako pokisao uprkos kiši koja pada, skoro pa svuda... J

Februar (u sijećanju na prošle dane)

   S nekim razlogom još uvijek stojim tu…na onom istom mjestu na kom si me i ostavio. Još ni korak dalje nisam napravila, a ti si predaleko otišao. Okrenuo se ostavivši me da čekam sledeći voz koji kasni. Voz koji nikako da stigne.

   Još jedna godina, još jedan februar, sjećanje se vrti u krug. Je li to razlog što sam tako čudno žudila da se vratim tu? Mislila sam da povratak kući ima veće značenje, da dolazim da se odmorim. Ali kako vrijeme odmiče, a taj famozni dan se primicče sve mi više stvari dolaze na svoje mjesto.  Kao da obilježavam godišnjice tvoga odlaska…I svaki put srce poželi da si tu, kao da se nada nečemu. Nisam sigurna da se nada tvom povratku..onaj tren kad si otišao je tren kad je izgubilo svaku nadu da ćeš se vratiti. Ali mislim da si zaboravio nešto vratiti, da si zaboravio zatvoriti vrata za sobom.  I proklinjem te i sve ovo otvara rane sve, svaka rana je življa iz dana u dan. I ne želim da se sutra probudim. 

   Sutra je taj dan, taj dan zbog koga sam nesnošljiva, čudna, tužna. Dan zbog koga kopam po starim uspomenama baš onda kada sam se obradovala što sam uspjela da odem i ja. I ni od kud se javi ona stara bol. Ma nije to ni bol, nije to vapaj žene koja idalje voli. To je samo onaj trag koji si ostavio za sobom. Kao da si namjerno to uradio. Uzeo mi sve i otišao bez povratka.

   Hoću li ikad zatvoriti to poglavlje??? Hoćeš li ikad otici od mene, i od svega? Ostaviti me da se sjećam svega kao srećnog vremena. Da dočekam taj dan sa osmijehom na licu, sa nekim drugim pod rukom i sa nekim novim obećanjima. Dozvoli mi makar to, bar sam toliko zaslužila… Volila sam te kao nikog prije, sa tobom maštala,imala planove. Birao si sam, pa kad si tako i izabrao idi već jednom i nikad se ne vraćaj. Idi od mene, iz mog života…idi pusti me da živim sa nekim drugim ove dane koji dolaze, dozvoli mi da opet drugom smijem se. Reci mi razloge i ne vraćaj se tamo gdje me ostaviš, pusti da na svoj način sve zaboravim!