S nekim razlogom još uvijek stojim tu…na onom istom mjestu na kom si me i ostavio. Još ni korak dalje nisam napravila, a ti si predaleko otišao. Okrenuo se ostavivši me da čekam sledeći voz koji kasni. Voz koji nikako da stigne.
Još jedna godina, još jedan februar, sjećanje se vrti u krug. Je li to razlog što sam tako čudno žudila da se vratim tu? Mislila sam da povratak kući ima veće značenje, da dolazim da se odmorim. Ali kako vrijeme odmiče, a taj famozni dan se primicče sve mi više stvari dolaze na svoje mjesto. Kao da obilježavam godišnjice tvoga odlaska…I svaki put srce poželi da si tu, kao da se nada nečemu. Nisam sigurna da se nada tvom povratku..onaj tren kad si otišao je tren kad je izgubilo svaku nadu da ćeš se vratiti. Ali mislim da si zaboravio nešto vratiti, da si zaboravio zatvoriti vrata za sobom. I proklinjem te i sve ovo otvara rane sve, svaka rana je življa iz dana u dan. I ne želim da se sutra probudim.
Sutra je taj dan, taj dan zbog koga sam nesnošljiva, čudna, tužna. Dan zbog koga kopam po starim uspomenama baš onda kada sam se obradovala što sam uspjela da odem i ja. I ni od kud se javi ona stara bol. Ma nije to ni bol, nije to vapaj žene koja idalje voli. To je samo onaj trag koji si ostavio za sobom. Kao da si namjerno to uradio. Uzeo mi sve i otišao bez povratka.
Hoću li ikad zatvoriti to poglavlje??? Hoćeš li ikad otici od mene, i od svega? Ostaviti me da se sjećam svega kao srećnog vremena. Da dočekam taj dan sa osmijehom na licu, sa nekim drugim pod rukom i sa nekim novim obećanjima. Dozvoli mi makar to, bar sam toliko zaslužila… Volila sam te kao nikog prije, sa tobom maštala,imala planove. Birao si sam, pa kad si tako i izabrao idi već jednom i nikad se ne vraćaj. Idi od mene, iz mog života…idi pusti me da živim sa nekim drugim ove dane koji dolaze, dozvoli mi da opet drugom smijem se. Reci mi razloge i ne vraćaj se tamo gdje me ostaviš, pusti da na svoj način sve zaboravim!
Нема коментара:
Постави коментар